Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U književni svijet, često suptilan i nemilosrdan u isto vrijeme, hrabro je zakoračila mlada pjesnikinja Asija Koljenović, rođena 2007. godine u Beranama, a danas živi i stvara u Gusinju.
Već sam naslov njene prve zbirke poezije “Zrnce ljubavi” naslućuje autentičan izraz nježne emocije, traženja i izražavanja, čime se ova autorka predstavlja kao osjetljiva i introspektivna ličnost. S obzirom na njene godine, ali i na jasno izražen unutrašnji svijet i tematski obuhvat, ova zbirka zaslužuje ozbiljnu pažnju, kako iz kritičkog, tako i iz pedagoško-književnog ugla. Podijeljena u šest ciklusa: Zagrljaj srca, Toplina doma, Korijeni srca mog, Tužna melodija, Povratak sebi i Duša u potrazi, zbirka donosi stihove koji su nastali iz potrebe da se svijet sagleda unutrašnjim vidom, da se emocija pretoči u riječ, a mladalačko osjećanje pretoči u univerzalno. Pjesma „Idemo do Crne Gore“, koju je mlada pjesnikinja Asija Koljenović uvrstila u ciklus Korijeni srca moga unutar svoje prve zbirke Zrnce ljubavi, predstavlja lirsku pohvalu domovini ispisanu iz pozicije mladog bića duboko povezanog sa prostorom kojem pripada.
Ova pjesma ne govori samo o prirodnim ljepotama Crne Gore već je i intimna karta identiteta, u kojoj se oblikuje osjećaj pripadnosti kroz pejzaže, emocije i jezik.
Naslov pjesme „Idemo do Crne Gore“ ima dinamičan i pozivački ton on označava pokret, poziv na dolazak, otkrivanje, povratak.
Već prvi stihovi: „Svi ljudi govore / Da nema ljepše države / Od Crne Gore“ nagovještavaju kolektivnu svijest, onu koja nadilazi lično i pretvara se u opšteprihvaćeni osjećaj divljenja. Pjesnikinja koristi ljepotu prirodnih motiva planine, jezera, rijeke, zalive da bi dočarala raznovrsnost i jedinstvenost pejzaža koji oblikuju crnogorski prostor. Zalivi se izdvajaju kao dragocjeni simboli, „dragulji i biseri“, čime se Crna Gora simbolički upisuje u mediteranski i poetski identitet, a njihova ljepota se u pjesmi ne može mjeriti može se samo osjećati.
U završnim stihovima: „Svi je mnogo hvale, / Pa, šta volite kod ove / Države male?…“ autorka ostavlja otvoreno pitanje, gotovo izazov upućen čitaocu da sam osjeti, prepozna i iskaže ono što ga veže za zemlju. Upravo ova završna igra pitanja i poente daje pjesmi refleksivnu dimenziju.
U okviru ciklusa Korijeni srca moga, pjesma „Idemo do Crne Gore“ potvrđuje mladalačku iskrenost i pjesničku svježinu Asije Koljenović. Ova pjesma ne nudi patetičnu sliku domovine, već radostan, poetičan i ličan pogled na prostor koji je mali po veličini, ali ogroman po emotivnom značenju.
Tako se pjesma uklapa u misiju cijelog ciklusa da pokaže kako korijeni ne rastu samo iz zemlje, već i iz jezika, slike i ljubavi. U okviru ciklusa „Korijeni srca moga“ iz svoje prve zbirke Zrnce ljubavi, mlada pjesnikinja Asija Koljenović stvara nježan, ali snažan lirski most između prošlosti, prostora i identiteta.
Pjesma „Ali – Pašini izvori“ predstavlja jedan od najuspjelijih primjera zavičajne poezije u zbirci onu koja ne teži samo nostalgiji, već nosi i angažovani ton, pouku i poziv na čuvanje vrijednosti koje polako blijede. Već u uvodnim stihovima („Tamo negdje, gdje voda žubori. / Tamo gdje su pjevale Gusinjske znane.“), pjesnikinja se oslanja na glasove predaka i snagu kolektivne memorije. Voda, žubor, pjesma i žensko sjećanje, utkano u „Gusinjske znane“, stvaraju poetski pejzaž u kojem priroda i identitet pulsiraju u istom ritmu.
Pjesnikinja uspijeva da kroz jednostavan, ritmizovan i narodni izraz, istakne važnost Ali–Pašinih izvora kao mjesta okupljanja, predanja i svakodnevne svetkovine. Međutim, pjesma nije samo oda izvoru ona je i kritika zaborava, površnog odnosa zajednice prema mjestima koja nas definišu: „A taj narod što izvore iz usta ne vadi, / Dođe samo za vašar da se razveseli i rashladi.“ Stihovi poput ovih pokazuju da pjesnikinja ne bježi od refleksije i ironije: izvori se veličaju, ali i zaboravljaju čim prođe sezona. Tako izvor postaje metafora za vrijednosti koje postoje samo dok su „u modi“, a ne kao temelj identiteta.
U drugom dijelu pjesme, kroz kontrast zime i ljeta, Koljenović naglašava selektivnu pažnju prema zavičajnom, pitajući se zašto se Gusinje ne voli isto i u „hladnoći“, kada „kao smo na Arktiku“: „Kada je ljeto znate za izvore. / Sjetite se Gusinja, sjetite se puta do Crne Gore!“ Završnica pjesme donosi poetski kredo: onaj ko živi u Gusinju “po meraku”, zna da izvor liječi tugu svaku.
Bez obzira na doba, izvor je „uvijek veselio“, što ovu pjesmu zaokružuje kao ljubavno pismo zavičaju i prirodi, napisano s mjerom, osjećajem i suštinskim razumijevanjem pripadanja. Ciklus Duša u potrazi donosi intimniji, misaoniji i dublje potresen ton.
Tu se nalazi pjesma „Bajram“, u kojoj pjesnikinja izražava duhovno ushićenje i radost praznika: „Bajram je sreća / Svakog muslimana“„On uljepšava / Našu mladost“ Ovđe se vjera ne posmatra kao formalna obaveza, već kao izvor radosti, zajedništva i samopouzdanja. Bajram se u ovoj pjesmi ne slavi samo u porodici, već i u riječima, stihu, duhu.
Posebno mjesto u zbirci zauzima pjesma „Srebrenica“, koja predstavlja angažovanu lirsko-historijsku refleksiju o genocidu i kolektivnom pamćenju: „Grad je plakao, a krv je tekla u tišini.“„Svaki kamen tužnu priču piše.“ Stihovi su emotivno snažni, etički jasni, bez zamagljivanja istine. Bijeli pokrivač i plač zajednice u posljednjim stihovima su poetski simboli bola, gubitka i nepomirenosti sa bolom koji je uslijedio.
Pjesnikinja na dirljiv način pokazuje da mlada generacija ne zaboravlja, već stihom i suzom pamti. Zbirka “Zrnce ljubavi” Asijje Koljenović pokazuje da poezija ne mora biti komplikovana da bi bila snažna. Njen izraz je mladalački, ali ne i naivan jednostavan, ali dubok emotivan, ali dostojanstven. Ciklusi Korijeni srca moga i Duša u potrazi oblikuju dva pola autorkinog stvaralaštva jedan je satkan u pejzaž i zajednicu, drugi u unutrašnjem glasu, vjeri i sjećanju. Ova zbirka je dokaz da poezija može biti i lična i kolektivna, i blaga i snažna, i zemljana i nebeska.
Asijja Koljenović je, bez sumnje, pjesnikinja koja dolazi sa mlađom generacijom, ali sigurno, sa „zrncem ljubavi“ koje nosi snagu čitavog srca. Iako zbirka Zrnce ljubavi Asijje Koljenović zrači iskrenošću i autentičnim osjećajem, ne može se zaobići kritička opaska na formalni izraz, posebno na upotrebu rime. Većina pjesama u zbirci oslanja se na klasičnu rimovanu strukturu, koja, iako razumljiva i bliska mladim autorima, često ograničava izražajnu širinu i misaonu dubinu. Rima posebno na silu složena rima zna ugušiti prirodan tok misli, učiniti stih predvidivim i suziti mogućnost za složenije emocionalne ili filozofske nijanse.
U nekim pjesmama, rima djeluje mehanički, što umanjuje snagu iskazane emocije. Umjesto da se misao razvija slobodno, ona se često zaustavi da bi “pasovala” uz završetak prethodnog stiha. To je karakteristično za početničku fazu, ali nije održivo ukoliko pjesnikinja želi stvaralački napredovati. Savremena poezija danas se u velikoj mjeri oslanja na slobodni stih ne zato što bježi od forme, već zato što traži autentičnost izraza, ritam koji dolazi iz emocije, a ne iz silabike. Slobodni stih daje pjesniku više prostora da misao zaigra, da stih diše, da pauza postane značenje, a osjećaj emocija.
Ako pjesnikinja želi da napravi iskorak ka ozbiljnijoj i savremenijoj lirici, preporučuje se istraživanje slobodnog stiha, izbjegavanje mehaničkih rima, i veće oslanjanje na unutrašnju muzikalnost, metaforu, sliku i emocionalnu rezonancu. Jer prava poezija ne nastaje od toga kako riječi zvuče na kraju reda već od toga koliko dugo ostaju u čitaocu poslije čitanja.
IDEMO DO CRNE GORE Svi ljudi govoreDa nema ljepše državeOd Crne Gore. Te planine, jezera, plažeSu najljepše na ovojPlaneti za vijeka.Nema šta ljepše od crnogorskih rijeka. A tek njeni zaliviSu kao dragulji i biseri,Pa njihova ljepota ne može da se mjeri. Svi je mnogo hvale,Pa, šta volite kod oveDržave male?… ALI – PAŠINI IZVORI Tamo negdje, gdje voda žubori.Tamo gdje su pjevale Gusinjske znane.I prisjećale se prošlosti sjajne.To poznato mjesto, Ali – Pašini izvori. Tu je voda plitka, da je ljepše nema.Narodu Ali – Pašini izvori su glavna tema.A taj narod što izvore iz usta ne vadi,Dođe samo za vašar da se razveseli i rashladi.
Dok traje vašar dođe grupa djevojaka,nosi tradicionalnu nošnju, izigraju se.Posle sezone, izvore gledaju kao staru krošnju. Zimi jeste hladno, kao smo na Arktiku.Ali opet ne razumijem vašu tematiku.Kada je ljeto znate za izvore.Sjetite se Gusinja, sjetite se puta do Crne Gore! Ko živi u Gusinje po meraku,Zna da taj izvor liječi tugu svaku.
Bez obzira koje godišnje doba bilo,To izvore je nas uvijek veselilo! BAJRAM Bajram je srećaSvakog muslimanaOd bajrama nemaLjepšeg dana. Bajram je ponosSvih nasZato ga volimoKažem u glas. Bajram nam donosiSvu radostOn uljepšavaNašu mladost SREBRENICA Jednom 90 – tih godina u julu,U jednom malom gradu Bosne.Ljudi više nijesu čuli ni pjevače,Ni harmoniku, ni frulu. U tom mjesecu pobišeNedužne ljude i nevinu djecu.Ljeto 90 – tih, u suzama i vrućini.
Grad je plakao, a krv je tekla u tišini. U tom gradu ništa ne cvjeta više.Svaki kamen tužnu priču piše.Zar vam ni malo do njih nije stalo?Jer nama je teško palo! Dok su oni po bijelim pokrivačom,Mi smo pod plačem.Srebrenica je sada gradsko naselje,Gdje više ne postoji veselje.
Leave feedback about this