Sarajevo-Gusinje 17.06.1992. godine, tačno prije 33 godine od današnjeg dana, srpski agresor je, sa kućnog praga u Sarajevu, u “nepoznatom pravcu” odveo oca i sina, Šuća i Nusreta-Nukija Ibrahimagića.
Ljudi koji su bili omiljeni u društvu, kako u rodnom Gusinju, tako i u Sarajevu. Ljudi koji nikada nikome nisu učinili ništa nažao. Ljudi koji su, do posljednjeg dana, živjeli ideale jugoslovenskog bratstva i jedinstva.
Toga dana, bez krivice i bez osnova, vođeni su u smrt – samo zato što su bili Bošnjaci.
O njihovoj tužnoj i teškoj sudbini ni dan-danas se ništa sa sigurnošću ne zna. Ni 33 godine kasnije, ne zna se gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci.
Sjećanje na njih nikada neće izblijediti. Bol i tuga u srcima njihove porodice, prijatelja i svih koji su ih poznavali, zauvijek će ostati duboko urezani.
Molim dragog Allaha da se mom dedi Šuću i amidži Nukiju smiluje i uvede ih u lijepi dženet, a “krojačima” njihove sudbine priredi najtežu kaznu, kako na Ovom, tako i na Onom svijetu.
Amin.
Nusret-Nuki Jusufov Ibrahimagić, 17.06.2025. godine, Gusinje
BEZ GROBA I UKOPA
Da je rat u Bosni izbio mjesec dana kasnije,
Moj prijatelj Šućo Ibrahimagić
Bio bi u Gusinju,
Jer njemu se posigur znalo:
Kad je u zavičaju,
A kad u Sarajevu.
S proljeća 1992. odvedoše ga kara-kolji,
A on je, uprkos iskustvu iz prošlog rata,
Zbiljski vjerovao,
Da se slično zlo ne može ponoviti
Na kraju drugog milenija.
Ostade bez groba i ukopa,
S nebroj jezivih priča o kraju,
Jer niko nije pouzdano znao:
Kad je, gdje je, kako je
Nestao.
Neću da vjerujem u smrt – još ću da se nadam,
Jer Šuću ne priliči takav odlazak,
Ne može tek tako da nestane.
Javiće se on kad-kad,
Kad ptice i oblaci donesu njegovu sjenu,
Nekog proljeća opet u Gusinje.
1993. godina – Husein Bašić
Život u službi obrazovanja, sporta i zajedničkog dobra
Profesor Šućo Ibrahimagić rođen je 17. aprila 1928. godine u Gusinju. Bio je izuzetna ličnost svoga vremena – prosvjetni radnik, sportski pedagog, društveno-politički aktivista i učesnik Narodnooslobodilačke borbe. Život je posvetio mladima, obrazovanju i razvoju zajednice, ostavljajući dubok trag, prvo u svom rodnom kraju, a kasnije i u Sarajevu.Osnovnu i srednju školu završio je u Gusinju, a Pedagošku školu pohađao je na Cetinju, nakon čega je diplomirao u Nikšiću. Po završetku školovanja vraća se u Gusinje i započinje rad u Osnovnoj školi „Džafer Nikočević“ kao nastavnik fizičkog vaspitanja. Njegova energija i entuzijazam donose novi zamah sportskom životu u gradu – osniva i vodi brojne sportske sekcije: fudbal, košarku, atletiku, gimnastiku, organizuje školska igrališta i sportske manifestacije. Mnogima je upravo on otvorio vrata sporta i zdravog odrastanja.Pored nastavnog rada, bio je i društveno angažovan.
Obavljao je niz odgovornih funkcija, uključujući i predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda Opštine Plav. Bio je uzor, lider iz naroda, čovjek koji je živio principe bratstva i jedinstva, pravičan i poštovan, uvijek spreman pomoći.Zbog školovanja djece, u poznim godinama seli se u Sarajevo, gdje i u penziji ostaje angažovan u društvenom životu, dostojanstveno noseći svoj životni put i vrijednosti koje su ga krasile.
Međutim, 17. juna 1992. godine, u vihoru agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šućo i njegov sin Nusret bivaju nasilno odvedeni iz vlastitog doma. Bili su krivi samo zato što su Bošnjaci. I do danas – ni traga, ni groba.Njihov nestanak duboko je pogodio porodicu, prijatelje i sve one koji su ih poznavali. Iza Šuća ostaje sjećanje na učitelja, sportskog radnika, borca i oca. Iza Nukija – uspomena na mladost prekinutu nasiljem. Trideset tri godine kasnije, bol ne jenjava, ali ni uspomena ne blijedi.
Kako je zapisao pisac Husein Bašić još 1993. godine:„Neću da vjerujem u smrt – još ću da se nadam,Jer Šuću ne priliči takav odlazak,Ne može tek tako da nestane.Javiće se on kad-kad,Kad ptice i oblaci donesu njegovu sjenu,Nekog proljeća opet u Gusinje.“Simbol sporta i časti GusinjaProfesor Šućo Ibrahimagić nije bio samo prosvjetni radnik, već istinski graditelj duha zajednice.
Njegov rad na razvoju sporta u Gusinju ostavio je neizbrisiv trag. Bio je više od nastavnika – bio je vizionar koji je vjerovao da sport oplemenjuje i spaja. Generacije učenika pamte njegove časove ne kao obične fizičke aktivnosti, već kao lekcije iz života, poštenja i međusobnog poštovanja.
Zbog svega što je dao zavičaju, sve više jača inicijativa da buduća sportska sala koja će se graditi na školskom poligonu u Gusinju ponese ime Šuća Ibrahimagića, ili se jedna od ulica nazove po Šuću.
Takav čin bio bi izraz kolektivnog pamćenja, priznanja i zahvalnosti – i snažna poruka mladima da se veličina čovjeka mjeri ne samo znanjem, već i čestitošću, predanošću i ostavljenim tragom.
Bez groba i ukopa – ali ne i bez poštovanjaAko je rat u Bosni izbio mjesec dana kasnije, profesor Šućo bi možda bio u Gusinju, jer se uvijek znalo: kad je u Sarajevu, a kad u zavičaju. Ipak, ostao je u svom domu – jer je vjerovao da se zlo iz prošlosti ne može ponoviti. Tragično, vjerovao je u čovjeka do posljednjeg dana.Danas, dok im još tragamo za grobom, zadržavamo živu uspomenu na ono što su bili – ljudi, učitelji, roditelji, prijatelji, nosioci dobra u svijetu koji je zastranio.
Amil Ibrahimagić-Gusinje, 17.06.2025.godine
Leave feedback about this